Zašto spremanje dokumenata nije elektronička pohrana dokumenata

Dokument koji tim spremi na zajednički disk već sljedeći dan netko može preimenovati, premjestiti ili tiho zamijeniti novom verzijom. Dok ne dođe do revizije, inspekcije ili sudskog spora, to se možda ne čini kao problem. No tada postaje jedino što je važno.

Većina poduzeća vjeruje da svoje dokumente pohranjuje na odgovarajući način. U stvarnosti ih samo sprema. Razlika između spremanja dokumenata i elektroničke pohrane dokumenata nije terminološka. Ona je pravna, poslovna, a u određenim slučajevima i kazneno relevantna.

Spremanje dokumenata: prostor bez nadzora

Spremanje dokumenata znači jedno: datoteka ima svoje mjesto. Nalazi se na disku, u oblaku ili na USB memoriji. I to je sve.

Nitko ne bilježi tko ju je otvorio ili promijenio. Nitko ne osigurava da se dokument po isteku roka pohrane izluči, niti da ga netko ne izbriše prerano. Format ovisi o tome što je korisnik odabrao prilikom spremanja. Pristup često ima svatko tko zna put do mape.

To je uobičajeno stanje u mnogim organizacijama i može biti sasvim dovoljno za interne zapisnike sastanaka ili nacrte prezentacija koji nisu povjerljive prirode. No kada je riječ o ugovorima, kadrovskoj dokumentaciji, računovodstvenoj dokumentaciji ili ISO dokumentaciji, samo spremanje dokumenata nije dovoljno.

Elektronička pohrana dokumenata: nadzor kroz cijeli životni ciklus

Elektronička pohrana dokumenata sustavna je i dugoročna pohrana dokumentacije koja osigurava njezinu uporabljivost, autentičnost i pravnu valjanost tijekom cijelog razdoblja pohrane. Obuhvaća cijeli životni ciklus dokumenta, od zaprimanja do izlučivanja po isteku roka pohrane.

Što to znači u praksi? To znači da sustav, a ne pojedinac, osigurava da se s dokumentom postupa prema unaprijed definiranim pravilima. Svaki se pristup bilježi. Format se automatski pretvara u oblik koji će biti čitljiv i za desetljeća. Po isteku roka pohrane odgovorna osoba dobiva obavijest, umjesto da dokument tiho ostane na disku ili nestane bez traga.

U Sloveniji je elektronička pohrana dokumenata uređena Zakonom o zaštiti dokumentarnog i arhivskog gradiva te arhivima, a obvezna je za organizacije koje upravljaju gradivom koje ima pravnu ili poslovnu vrijednost. Više o načelima na kojima se temelji možete pročitati na stranici o elektroničkoj pohrani dokumenata.

Gdje se vidi razlika: četiri scenarija iz prakse

Razlike između spremanja dokumenata i elektroničke pohrane dokumenata nisu uvijek vidljive u svakodnevnom radu. Postaju očite u trenucima kada o dokumentu ovisi pravna sigurnost, usklađenost ili poslovni ishod.

Ugovor koji ne izdrži sudski spor

Poduzeće sklopi ugovor, skenira ga i spremi na zajednički disk. Dvije godine kasnije dolazi do spora. Druga strana tvrdi da je dogovor bio drukčiji. Poduzeće predaje skenirani ugovor, ali sud postavlja pitanje: možete li dokazati da ta datoteka nije promijenjena od trenutka spremanja?

Zajednički disk nema ni vremenski žig ni revizijski trag. Datoteku je mogao otvoriti i zamijeniti bilo tko. Poduzeće ne može dokazati nepromijenjenost dokumenta i dokument gubi dokaznu vrijednost.

U sustavu elektroničke pohrane dokumenata dokument bi pri unosu bio digitalno potpisan i vremenski žigosan. Svaka interakcija bila bi zabilježena. Dokument bi imao sljedivu i provjerljivu povijest od unosa do trenutka kada ga sud zatraži.

Revizor pita: „Tko je ovo otvorio?”

Vanjski revizor pregledava poslovanje i traži uvid u kadrovsku dokumentaciju za posljednje dvije godine. Pita: tko je pristupao toj dokumentaciji i kada?

Poduzeće dokumente ima spremljene na mrežnom disku. Pristup nije bio dovoljno ograničen. Cijeli HR odjel imao je prava za čitanje i uređivanje. Evidencije o pristupu ne postoje.

Revizor bilježi nalaz: poduzeće ne može dokazati nadzor nad osjetljivom dokumentacijom. To nije samo administrativna napomena, nego signal da upravljanje informacijama nije odgovarajuće.

Računi u formatu koji više nitko ne može otvoriti

Računovodstveni odjel 2014. godine počeo je spremati račune u formatu koji je podržavao tadašnji program. Deset godina kasnije poduzeće treba te račune za porezni nadzor. Program više ne postoji. Format je zastario. Datoteke se tehnički i dalje nalaze na disku, ali ih nije moguće otvoriti, pa ih nije moguće ni dostaviti.

Sustav elektroničke pohrane dokumenata automatski bi pretvorio te dokumente u dugoročni format prilikom unosa. Ne zato što bi se netko toga naknadno sjetio, nego zato što je pretvorba dio procesa, a ne naknadna odluka.

Osobni podaci u mapi otvorenoj svima

Poduzeće sprema liječničke potvrde zaposlenika u zajedničku mapu HR odjela. Pristup ima deset osoba, od voditelja HR-a do administratorice koja uređuje putne naloge. Nitko od tih deset ljudi ne treba uvid u zdravstvene podatke svih zaposlenika, ali sustav ne razlikuje stvarne potrebe za pristupom.

Ovo nije hipotetski scenarij. To je kršenje GDPR načela minimizacije pristupa. Ne nužno zato što je netko zloupotrijebio podatke, nego zato što prava pristupa nisu bila usklađena sa stvarnom poslovnom potrebom.

Usporedba na jednom mjestu

Što to znači za vašu organizaciju

Provjera je jednostavna. Ako danas ne možete odgovoriti na ova četiri pitanja, dokumente ne pohranjujete na odgovarajući način, nego ih samo spremate.

• Možemo li dokazati da dokument od trenutka ulaska u elektroničku pohranu nije promijenjen?

• Znamo li tko mu je pristupao i kada?

• Hoćemo li ga moći otvoriti i pročitati i za deset godina?

• Imamo li uređen postupak izlučivanja po isteku roka pohrane?

Na svako od ovih pitanja prije ili kasnije odgovor će tražiti netko izvan organizacije: revizor, inspektor, sud ili suprotna strana u sporu. Tada je za uspostavu odgovarajuće elektroničke pohrane dokumenata već prekasno.

Kako elektronička pohrana dokumenata funkcionira u praksi, od zaprimanja do izlučivanja, pročitajte na stranici o elektroničkoj pohrani dokumenata.

Ako vas zanima zašto je certificirani sustav pritom ključan, preporučujemo članak Zašto je certificirana digitalna pohrana nužna za uspješno poslovanje.